Meh.

blonde on blonde. ??


Je t'aime.

Daleki horizont, vrućina koja se uvlači u kosti i zanimljive ptice na jugu. Kraj njih hladne šume na sjeveru i crni borovi prekriveni debelim nanosima snijega. Krzno što strši ispod najdeblje grane kao da se prilagodilo bjesomučnoj tišini. Samo užegle ravnice prošarane bijelim kostima čekaju novo svitanje. Jedno za drugim odlaze polako, sjene se gomilaju na blijedom pijesku. Njihove oči govore više, više od ostalih nijemih spodoba. Led koji gori u prostranstvima dalekih planina što se mole za naše duše u tišini.

"Make love not war!"


Let's sail the seven seas and See what we sea..

If you see the sunshine when you wake up it means you're gonna have beautiful day. If you see clouds and rainy sky you'll still gonna have a beautiful day.

Photobucket
Hey there Little Red Riding Hood,
You sure are looking good.
You're everything a big bad wolf could want.

What big eyes you have,
The kind of eyes that drive wolves mad.


Photobucket
"Understand this, I mean to arrive at the truth. The truth, however ugly in itself, is always curious and beautiful to seekers after it."

Photobucket
"Ljudi govore o ubijanju vremena, dok zapravo vrijeme tiho ubija njih." Dion Boucicault

I was riding on the Mayflower
When I thought I spied some land
I yelled for Captain Arab
I have yuh understand
Who came running to the deck
Said, “Boys, forget the whale
Look on over yonder
Cut the engines
Change the sail
Haul on the bowline”
We sang that melody
Like all tough sailors do
When they are far away at sea


if anyone cares?

+ The Lass that loves a sailor je pjesma Charlesa Dibdina

"People knew that they were courting and, when he sang about the lass that loves a sailor, she always felt pleasantly confused. He used to call her Poppens out of fun."

+ Terrence Simon Hardy je stvarna osoba, koju sam poznavala i uistinu je neko vrijeme radio u Grenadieru. Grenadier je stvarni londonski pub. Terry sada radi u Black Pepperu pod poznatim chefom Albertom Chiappom.



credits
murderscene
xxxx
Aimeriez-vous passer la nuit avec moi?
nedjelja, 26.06.2011.
Hladan vjetar dopirao je do moje kože kroz tanku vunenu vestu. Snažni naleti umalo su me srušili, ali ništa me nije moglo odvojiti od pomisli da odlazim. Moji tanki prsti obavili su kvaku vrata vagona. Hladan metal djelovao je gotovo nestvarno, napokon otvorim vrata a u mene udari val topline. 13, 14, 15, napokon, kupe broj 16. Zavalim se na mekano sjedalo, odložim torbu na sjedalo do mene i pogledam kroz prozor. Svijetli obrisi grada polako su nestajali kako smo se udaljavali. Na trenutak sam utonula u san, uzalud, probudila me buka s hodnika. Protrljam oči, zijevnem, otvorim vrata svog kupea i provirim na hodnik. Zateknem dvojicu muškaraca u žestokoj svađi.
„Excusez-moi, ce qui se passe?“* upitam gospođu koja je isto tako virila iz svog kupea.
„J'ai aucune idée. Ah, les hommes.“**
„Merci beaucoup, madame.“* * odvratim joj.
U tom trenutku u vagon uđe impresivni mladić koji u trenu prekine svađu te se oba gospodina okrenu, svaki na svoju stranu, i krenu prema svojim kupeima. Mladić se uzme svoja dva kofera i krene u mom smjeru.
„Excusez-moi, Mademoiselle, est-il des postes vacants dans votre compartiment?“*** upita ljubazno.
„Bien sűr.“* **
„Merci beaucoup, mademoiselle. Le train est plein.“* * *
Nakon što se mladić ugodno smjestio, službeno smo se upoznali. Ispričao mi je svoju životnu priču, mladi Belgijanac, neko vrijeme je putovao po svijetu, sada se vraća u Pariz, pokušava naći posao već neko vrijeme, ali mu ne polazi za rukom. Pričali smo cijelu noć do ranih jutarnjih sati kada je vlak napokon stao na peronu u Parizu. Svatko je otišao svojim putem i više ga nikada nisam vidjela, noćni vlakovi nikada nisu bili toliko zabavni. Nikada neću zaboraviti Herculea.

Photobucket


* „Oprostite, što se događa?“
** „Nemam pojma. Ah, muškarci.“
* * „Puno hvala, gospođo.“
***„Oprostite, gospođice, ima li slobodnih mjesta u vašem kupeu?“
* ** „Naravno.“
* * * „Puno vam hvala, gospođice. Vlak je pun.“

| 02:21 | Komentari (19) | On/Off | Print | # |


London bridge is falling down.
srijeda, 18.05.2011.
Napokon jedan post iz sadašnjosti. Nadam se da vam neće faliti moje „nevjerojatne“ priče. Pa da počnemo. Za dva tjedna odlazim, ma ne ludice, ne sa bloga (nadam se). Selim se, počinjem svoj samostalni život negdje drugdje. Točnije to čudno mjesto nalazi se od prilike 1400 km od Zagreba, nazivaju ga London. Grad snova za neke, za druge pak bučna metropola. Mene se dojmio od prvog puta kada sam bila tamo. Od tada sam štedila (dosta dugo) i napokon sakupila dosta da unajmim malu sobu, i da mi ostane dovoljno novca za 3 mjeseca bezbrižnog života. Naravno morat ću nekako zarađivati, najvjerojatnije nekim gažama i sličnim stvarima, tko zna možda nađem kakav „pravi“ posao.

Photobucket


Dugo sam razmišljala kuda bi otišla, čvrsto sam odlučila da je to to. To je moj izbor i vjerujem da ću nekako uspjeti. Moram priznati moji roditelji nisu sretni zato što odlazim tako daleko od kuće u stranu državu, ali to je jednostavno ono što želim, osjećam da je to put do uspjeha.

Photobucket


Napokon dolazimo do problema, nisam sigurna kako ću to sve uspjeti izvesti. Pitam se hoću li vam se moći javljati, hoću li uopće moći pisati? Nadam se da hoću, ali ako kojim slučajem neću moći, nadam se da nećete žaliti. I veselim se ponovnom susretu s Terryjem, napokon nakon mnogo godina, nadam se da ću ovoga puta uspjeti naći njegov stan od prve.

Photobucket


| 22:47 | Komentari (28) | On/Off | Print | # |


He was a well known chef.
srijeda, 11.05.2011.
Postojao je starinski restorančić na kraju ulice u kojemu sam običavala provoditi dio dana čekajući da završi s poslom. Nije to bio bilo kakav posao, bila je to umjetnost. Toliko boja, mirisa, okusa, različitih veličina i različitih tekstura. Njegov je posao bio napraviti umjetničko djelo od jednostavnih pojedinosti koje su se skladno nadopunjavale i pričale neobične priče. Nije uzalud dobio silne Michellinove zvijezde. Gurnula sam lagana drvena vrata i već nakon prvog koraka u mene je udario val topline koja je dopirala iz prostrane kuhinje. Uljudno sam pozdravila prisutne kuhare, svi od reda pomno su me odmjerili pokušavajući shvatiti tko sam. Osjećala sam njihovu zavist od prvog trena kada sam kročila u kuhinju. Jedini chef u cijeloj prostoriji bio je Terrence Simon Hardy. Gospodin Hardy od milja zvan Terry radio je u Grenadieru godinama. Ne kažem da je bio star, naprotiv bio je to sposoban mladić u kasnim dvadesetima. Bio je prava senzacija, puno ljudi je dolazilo samo da bi probalo njegov slavni Foie Grass. Terry je zapravo bio tipičan britanski chef ali ga je strašno zanimala francuska i talijanska kuhinja. Uvijek je bio potpuno spreman suočiti se s nekim novim receptom ili isprobati nešto što još nikada nije probao. Imao je zanimljiv britanski naglasak kojeg sam obožavala. Čim sam ga vidjela, onako zadubljenog u sjeckanje mahuna i mladog luka, znala sam da ne namjerava brzo završiti s poslom. Sjela sam na barski stolac koji je stajao nasuprot velike radne površine na sredini kuhinje. Čim me spazio Terry me veselo pozdravio i zagrlio. Njegovo prvo pitanje bilo je jesam li gladna. Potvrdno sam mu odgovorila znajući da to neće promijeniti situaciju u kojoj sam se nalazila. „Oh, hajde Terry, obećao si mi da večeras kuhaš samo za mene, hoćeš li ubrzo?“ upitala sam ga. Nakon par minuta promatranja prešao je na škampe. Tako maleni, ružičasti i nadasve zanimljivi, nikada nisam promatrala škampe iz te perspektive, nekako mi ih je bilo žao. Nakon zadnje narudžbe Terry brzo opere ruke, skine pregaču i sve to uredno posloži u svoj ormarić u sobi za osoblje. „Sada sam samo tvoj, imaš li nekih posebnih želja?“ pitao me. „Hmm… Hoćemo li danas skoknuti do Italije?“ odgovorila sam smiješeći se. „Imaš novi izazov za mene, takvu te volim.“

Photobucket


*For details see "If anyone cares?" section :)
| 00:25 | Komentari (18) | On/Off | Print | # |